Učiniti svijest o smrti lijepom

Učiniti svijest o smrti lijepom znači svjesno doseći stupanj zrelosti na kojemu negativni aspekti jastva (nefs) mogu biti uništeni, a sve na osnovu hadisa: "Umri prije nego li ti smrt dođe!"
Osoba takve zrelosti dospijeva bliže svome Stvoritelju, dok svi čulni prohtjevi gube svoju moć. Tako osoba uživa slaveći Boga, i bivajući ljubazna u ophođenju s ljudima. Njena duša počinje uživati u približavanju svome Gospodaru. Stoga je hazreti Mevlana (Dželaluddin Rumi) period prije negoli je kušao užitak bliskosti s Allahom oslovio sa hamdim - bijah nezreo, period motrenja Božanskih užitaka sa pishtim – sazrjeh, a period otkrovenja manifestacija tajni univerzuma sa yandim – pregorjeh.
Ove oslovljenosti manifestacija su truda uloženoga na putu ka Allahu. Iako puteva koji do Njega vode ima «onoliko koliko je dahova svih bića», najbolji način dolaska do Allaha jeste faqru fena. Faqru fena znači otklanjanje ega i svega drugoga, izuzev Allaha, iz srca i duše, a što nastaje kao posljedica Božanske ljubavi. To je činjenje svijesti o smrti lijepom, na osnovu citiranoga hadisa, nestajanjem pred Allahom, odnosno, drugim riječima, predavanjem vječnosti. No, postizanje otkrovenja manifestacija tajni moguće je jedino ispunjavanjem slijedećih uvjeta:

2. Mekami - duhovne postaje

1) Tevba (pokajanje) Grijesi uzrokovani su snagama poput neznanja, požude, umišljenosti, ljutnje, mržnje, slijepe ambicije, ljubomore i rasipništva. Oni su koprena između čovjeka i njegova Stvoritelja. Ako osoba postane svjesna sebe bit će uznemirena grijehom koji je počinila. Skrivena žar krijeposti probudit će se u srcu. Srce pronaći će mir u Allahu lijevajući suze s velikim žalom i tugom. Tuga i žal su tevba. To je povratak ka Gospodaru – voljni povratak Allahu prije negoli smrt dođe, budući je smrt iznenadni dolazak k Njemu. Drugim riječima, tevba je uklanjanje koprene između čovjeka i Allaha žaljenjem.
Primjer ovoga je primjer mutnoga lika u prljavome ogledalu. Da bi se ogledalo vidjelo treba biti izglačano čistom čohom. Sve oblasti tesavvufa govore o prvoj stvari koju osoba mora uraditi – iskanje oprosta od Allaha (istigfar). To je poput prve čestice «La» u Kelimei šehadetu; nužno je ukloniti svaku negativnost i pripremiti se za stvarno viđenje. Stoga je istigfar nužnost za svakoga iskrenoga molitelja. Hazreti Mevlana je rekao: «Traži oprost od Allaha srcem punim žaljenja i vlažnim očima, jer cvijeće uspijeva u vlažnoj zemlji.» 
2) Zuhd (samoodricanje)  Zuhd znači osloboditi srce od ovozemne raskoši, užitaka, i položaja. Štaviše, smrt sama po sebi oduzima sve to, u trenu. Zuhd stvarno znači odricanje, a posebno od bogatstva i užitaka prije nego što smrt dođe. Ljudska moć shvaćanja, smještena između drhata dvije dimenzije – rođenja i smrti, ne može napustiti svijet sjenki, poput djeteta koje ne može ostaviti svoje igračke, i uputiti se ka svijetu realnosti, izuzev ako postigne stvarno razumijevanje Svijeta Ovoga i Drugoga Svijeta, i svoja ponašanja uskladi prema tim spoznajama. Mudrac opisuje Ovaj Svijet kao seiri bedai mudraca, tj. kao učenje lekcije. Drugi Ovaj Svijet shvaćaju kao prežderavanje  i odavanje strastima. 
3) Tevekkul (oslanjanje na Allaha) Riječ je o traženju utočišta kod Allaha i pokoravanje Njemu prije smrti. Vjerovanje i predavanje Allahu znači zadobivanje svijesti kako uzroci nemaju utjecaja. Postupajući tako postaje jasno da ako uzrokujući čin nije u skladu sa Allahovom Voljom – doživjet će se neuspjeh. Smrt je istinsko razumijevanje uzročnosti i sudbine. Allah uzvišeni je rekao: «I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!»(Kur'an, Razvod braka, ajet 3.)
Onima čija su srca puna ljubavi prema Allahu, tevekkul znači vjerovanje i pokoravanje samo Allahu. Allah uzvišeni upitao je Musaa, alejhisselam, za štap u njegovoj ruci, i naredio mu da ga baci, jer štap bijaše sprečavao zadobivanje punoga povjerenja u Allaha, pružajući osjećaj samodostatnosti. Allah je rekao: «'I na Allaha se, ako ste vjernici, vi oslonite!'» (Kur'an, Trpeza, ajet 23.) Tevekkul ne znači ignoriranje predostrožnosti i napora, naprotiv, oslanjanje na njih pokoravanje je Allahovoj moći.
Vatra nije sagorjela Ibrahima, alejhisselam, uslijed njegovoga tevekkula i pokornosti Allahu, jer kada Ibrahim, alejhisselam, otkri svoj istinski tevekkul, Allah naredi vatri: «'Vatro, budi hladna i spas za Ibrahima!'» (Kur'an, Vjerovjesnici, ajet 69.) Konsenkventno, tevekkul znači sposobnost bivanja pokornim Allahu voljno, prije negoli smrt dođe ne pitajući. Hazreti Mevlana reče, kao da ispituje naš tevkkul i pokornost: «Otkrij imašli Ibrahimove, alejhisselam, kvalitete kod sebe. Jer, vatra prepoznaje one koji se Allahu pokore poput Ibrahima, alejhisselam, i njih ne gori.»
4) Kanaat (zadovoljstvo) Znači ne željeti više od potrebnoga. Prinudno «zadovoljstvo» doći će smrću. Jedini lijek za bolesnu ljubomoru i slijepu ambiciju jeste zadovoljstvo duha, jer nebeske dragocjenosti koje zadovoljstvo daje kraja nemaju. Stoga je Poslanik, alejhisselam, rekao: «Zadovoljstvo je riznica koja se ne iscrpljuje.» Istinsko mjerilo zadovoljstva jeste stanje bivanja zadovoljnom/zadovoljnim Božanskom odredbom. I ne biti ljubomoran na one koji posjeduje više nečega. Slast bivanja bogatoga srca jedino zadovoljstvom može biti posvjedočeno. Princip vjere jeste vjerovanje da je podržavanje života predodređeno Božanskom Voljom. Postaje jasno da su slijepa ambicija i pohlepa ružne stvari a istodobno i nelogične. Zadovoljstvo je jedini Božanski lijek koji sve bolesti izliječiti može. Jedino s moći zadovoljstva moguće je osloboditi se pogubnosti usmjeravanja pažnje ka nepotrebnome bogaćenju iz čega ustvari proizilazi bijeda.
5)Uzlet (osamljivanje) Uzlet je uvjet u religijskome nastojanju ka postizanju vrhunca. No, kako se društveni život ne bi remetio, kod većine ljudi nije riječ o samoći već prije o sposobnosti realiziranja osamljivanja usred grupe, odnosno osamljivanje srcem od ovozemnih veza i usmjeravanje ka Allahu. Ipak, neke evlije prakticiraše uzlet kao stvarno osamljivanje, no to nije remetilo život zajednice budući je riječ o malome broju osoba. To je poseban slučaj. No, općenito gledano, uzlet ne znači povlačenje iz života zajednice. Naprotiv, to je bivanje samim u skupini, odnosno bivanje s Allahom u grupi. Bivanje s Allahom u Božanskim manifestiranjima, prijenegoli se bude samovalo u grobu. Smrt je izvanvoljno osamljivanje. 
6) Zikr (sjećanje) Manifestiranje prosvjetljenja ide ukorak s mahabbom (Božanskom ljubavi). Mahabba može biti realizirana produbljivanjem zikra u srcu i u mislima. Smirivanje ljubavi u srcu i u mislima jedino je moguće sjećanjem. Što se više sjećamo Allaha, više Ga i volimo. Najefektnije od svih Imena Boga dragoga, a kao izvor prosvjetljenja, jeste Allah (tzv. Lafzi Dželal). Zbog njegove moći, duhovnome putniku (salik) preporučuje se kontinuirano zazivanje ovoga Imena, nakon činjenja istigfara. Sjećanje na Allaha uzrokuje napredak u ljubavi prema Allahu (muhabbetullah). Drugim riječima, što je zikr veći i iskreniji veća manifestiranja će se postići. Smještanjem sjećanja na Allaha u srce, porast će manifestiranja robovanja kod osobe koja vjeruje. Ajet veli: «A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu!»(Kur'an, Grmljavina, ajet 28.) Pjesnik Nizami opisuje one koji nisu u robovanu Allahu, već su pod kontrolom svoga ega na slijedeći način: «Slasti ovozemnoga života su kao češanje ruke. Prvi potezi češanja prijatni su, no, na kraju zaboli ruka.» 
7) Tevedždžuh (sklonost) Tevedždžuh znači ignorirati sve primamljive pozive, jedino prihvatiti Allahov zov. Ustvari, smrt sama po sebi ovo realizira. U stvarnosti, pobožan čovjek ne može žudjeti za nečim ili nekim više nego za Allahom. Čak niti jedan tren on ne smije biti nesvjestan (gafil) Njegova prisustva. Istinska sreća je u pokoravanju i ljubljenju isključivo Allaha i pristajanjem uz Njega sve dok je čovjek živ.
8) Sabur (strpljenje) Sabur je pokoravanje Allahu kroz tihu borbu sa događajima/doživljajima koji su nepoželjni i bolni, ne mjenjajući, pri tome, ravnotežu između unutanjih i izvanjskih kvaliteta. Upravo grob bit će mjesto prisilnoga iskazivanja strpljenja. Da bi se stvari s kojima osoba treba biti strpljiva lakše prebrodile, čovjek mora sebe okititi osobinama poput darežljivosti, pažljivosti, poniznosti, čednosti, zadovoljstva, suosjećanja, milosti, ljubaznosti i tolerancije. Veoma je važno biti strpljiv sa svim onim što čovjeka dijeli od Allahova zadovoljstva. Stoga je u suri Junus, ajet br. 109., rečeno: «Ti slijedi ono što ti se objavljuje i strpljiv budi dok Allah presudu ne donese. A On je sudija najbolji!»
9) Murakaba (kontemplacija) Murakaba znači sve (dolaskom na Ovaj Svijet darovane) moći ostaviti na stranu. Ustvari, to ja pravo značenje smrti. Murakaba je izbivanje od grijeha osjećanjem Božanskoga promatranja u svakome trenu. Niti jedno stvorenje ne može biti otrgnuto od Njegovoga posjedovanja. Niko ne može pobjeći od smrti i proživljenja. Bivanje i uništenje, smrt i život, smrtnost i besmrtnost, uvijek su međusobno povezani. Svaki tren, hiljade beba se rađa, i svaki tren hiljade ljudi umire. Svaki tren, dok je mnoštvo nesvjesnih ljudi opijeno Ovim Svijetom, mnoštvo pobožnih ljudi u stanju su poniznosti i i traženja utočišta kod Allaha. Grob, posljednja stanica Ovoga Svijeta, sviju čeka. Sve na svijetu Njegovo je vlasništvo, Njegova imovina i Njegova odredba. Da bi osoba povećala svoje robovanje Allahu, bitno je da postane svjesna ovoga prije smrti. S ovim saznanjem i činjenicom da se čovjek može okrenuti Allahu, izrečen je hadis: «Ko spozna sebe spoznao je i svoga Gospodara.» 
10) Tefekkuri mevt (razmišljanje o smrti) Svijet je škola vjere, a smrt je zakon prolaznosti. Hazreti Mevlana je rekao: «Umri eda bi živjeo.» Obnova srca moguća je isključivo odricanjem od osjetila. Poslanik, alejhisselam, je rekao: «Sjećaj se smrti, to ubija sve ugodnosti.» Tefekkuri mevt jeste sjećanje smrti prije njenoga iznenadnoga ozbiljenja. Svaki nišan jeste savjetnik tišinom i kazivač jezikom smrti. Razlog zašto su greblja unutar gradova, u neposrednoj blizini puteva i u baščama jeste upravo sjećanje na smrt. Akoli se čovjek odrekne osjetilnosti, Allah uzvišeni oživit će ga brižno i sigurno mu pomoći: «Zar je onaj koji je mrtvac bio, pa ga Mi oživili, i dali mu svjetlo da se s njime među svijetom kreće, kao i onaj koji u tminama bludi i iz njih ne izlazi?! Eto tako, nevjernicima se čini lijepim ono što rade.» (Kur'an, Stoka, ajet 122.) Poslanik, alejhisselam, rekao je: «Pazite na pronicljivost mu'mina (vjernika), jer on gleda Allahovim svjetlom!»

Reci mom Ummetu!-www.islam-iman.com

ODBRANA ČASTI ALLAHOVOG POSLANIKA

Erva, kći Abdul-Muttalebova

Erva (u značenju “divokoza”), bila je tetka Allahovom Poslaniku s.a.w.s. po ocu. Njen

sin Tulejb primio je Islam, kao i dajdŽa mu Hamza, pa on upita majku zašto i ona ne

učini isto, našto ona odgovori: “Dok vidim kako će postupiti moje sestre. A ti ostani uz

svog dajdŽića, on ti je najpreći da ga podrŽiš.” Sin će joj na to: “Zaklinjem te Allahom

da posvjedočiš njegovo poslanstvo i da nema boŽanstva osim Allaha.”

Erva ga posluša i postade od pomagača Allahova Poslanika u pozivu u Islam.

Tulejb ču kako mušrik po imenu Avf ibn Sabra psuje Allahova Poslanika s.a.w.s., te

uze devinu čeljust i razbi Avfu glavu, i postade prvi koji proli mušričku krv. Na to mu

upitaše majku: “Zar ne vidiš šta ti uradi sin?” A ona će na to: “Najbolji je dan njegova

Života onaj kad stade u odbranu svoga dajdŽića.”

Odoše Kurejšije kod brata joj Ebu Leheba i rekoše mu da je Erva primila Islam,

pa je ode ruŽiti, a ona mu odvrati: “Stani u odbranu svog bratića, pa ako njegovo nadjača,

bit ćeš od odabranih, a ako ne, branio si bratića.” Ali Ebu Leheb će na to: “Ko da mi

moŽemo protiv svih Arapa? On poziva u novu vjeru!”

Erva je potom otišla u HidŽru u Medinu, gdje je dala prisegu Allahovom

Poslaniku. Bila je još Živa kad je preselio na Ahiret.

Safijja, kći Abdul-Muttalebova

Safijja ("odabrana") je bila druga Poslanikova tetka po ocu. Njena mati Hala

("kolut oko mjeseca") bint Vehb bila je Poslanikova tetka po majci.

Safijjin sin Zubejr ("ljepotan") ibn Avvam primio je Islam, na što mu mati reče:

“Budi uz svog dajdŽića, on je najpreći da ga podrŽiš. Allaha mi, da mogu ono što mogu

muškarci, slijedila bih ga i branila.”

Safijja je branila svog bratića u svakoj prilici, i korila brata joj Ebu Leheba kad bi

napadao na Allahova Poslanika s.a.w.s..

Kad je Safijjin brat Hamza primio Islam, spopade ga šejtan po povratku kući i

stade mu došaptavati: “Ti si glavar Kurejšija, zar ćeš slijediti ovog novovjerca i napustiti

vjeru djedovsku? Smrt ti je bolja od tog što uradi!” Hamza se obrati Allahu: “Moj Allahu,

ako je ispravno kako sam postupio, učvrsti mi srce na tomu, a ako nije, izvedi me iz

toga.”

Te noći Hamza nije mogao spavati od šejtanske vesvese. Ujutro srete Safijju koja

se obradova njegovu Islamu, i reče: “Otiđi kod svog bratića i ustraj!” Posluša Hamza

sestru i ode kod BoŽijeg Poslanika, pa mu reče: “O bratiću, muči me to što ne znam

jesam li u pravu, poŽelio sam te slušati!” Uze ga Resululah s.a.w.s. podsjećati i strašiti

DŽehennemom i radovati DŽennetom, te učvrsti Allah vjeru u srcu Hamzinom, pa izjavi:

“Svjedočim da si iskreni, svjedočenjem iskrenim. Pozivaj bratiću u tvoju vjeru, pa tako

mi Allaha, draŽe mi je što nisam na staroj vjeri nego da sve što nebo zasjenjuje meni

pripada.”

I bi Hamza od onih kojima je Allah branio čast Islama. I Safijja primi islam i ode

u HidŽru u Medinu sa sinom Zubejrom.

Saznade Resulullah s.a.w.s. da su Kurejšije krenuli na Medinu skupa sa plemenima s

kojima su u savezu da osvete poraz na Bedru. Ustade Poslanik s.a.w.s. i ispriča ashabima san

koji je usnio: “Vidjeh kravu kako se kolje, i vidjeh oštricu svoje sablje okrnjenu, i uvukoh

ruke pod oklop čvrsti pa ga protumačih da ostanemo unutar Medine, i da se tu branimo

ako napadnu.”

Međutim, grupa ashaba koji nisu učestvovali u bici na Bedru Željeli su dočekati

neprijatelja izvan Medine, a takvog je mišljenja bio i Hamza, kao i Sa’d ibn ’Ubade i

Nu’man ibn Malik. Pošto vidje njihovu upornost, Poslanik s.a.w.s. uđe u kuću i obuče bojnu

opremu. Tada se ashabi pokajaše i rekoše: “Nek bude onako kako ti smatraš da je bolje.”

Ali Resulullah s.a.w.s. ovaj put reče: “Ne priliči Poslaniku s.a.w.s. da skine svoju opremu nakon što

je obukao, dok ne presudi Allah između njega i njegovih neprijatelja.”

Poslanik s.a.w.s. smjesti Ženskinje u utvrdu unutar Medine pored mesdŽida i ostavi sa

njima pjesnika Hassana ibn Sabita.

Neki Jehud se stade peti dok su muslimani bili zauzeti bitkom, ne bili ih se

domogao, pa reče Safijja Hassanu:

-Otiđi i ubi ga!

Ali Hassan odgovori:

-Nisam ja za toga, inače bih bio sa Resulullahom s.a.w.s. u borbi.

Safijja će na to:

-Onda mi pričvrsti sablju za podlakticu!

Potom ode na Jehuda i odrubi mu glavu, a onda reče Hassanu:

-Uzmi je za uši i baci na one Jehude što se penju!

Prepadoše se Jehudi kad pade glava među njih, i pobjegoše govoreći: “Mislili smo

da Muhammed nije ostavio nikoga da čuva Žene.”

Bitka na Uhudu je počela pobjedom muslimana, ali kad odred koji je čuvao

uzvišicu i kojem je Resulullah s.a.w.s. naredio da ni po koju cijenu ne napuštaju svoga mjesta

vidje da je neprijatelj u bijegu, pođe napuštati poloŽaj da bi učestvovali u podjeli plijena,

pa to iskoristi Halid ibn Velid i udari na muslimane s leđa i preokrenu tok bitke. Neki

stadoše bjeŽati prema Medini, gdje ih dočeka Safijja s kopljem u ruci, udarajući ih po

licima: “Zar ste pobjegli ostavivši Resulullaha s.a.w.s.?”

Njen brat Hamza bješe ubijen od strane roba Vahšija kojem je Ebu Sufjanova

Žena Hind bila obećala slobodu ako ubije Hamzu, kako bi osvetila smrt svoga oca i braće

na Bedru.

Vahši nije učestvovao u borbi, već je samo vrebao pogodan tren da pogodi Hamzu

kopljem. Onda dođe Hind i pojede Hamzinu dŽigericu.

Safijja dođe na Uhud nakon borbe, čuvši da joj je brat poginuo i da je izmrcvaren

nakon smrti. Kad je spazi Resulullah s.a.w.s., reče sinu joj Zubejru da je spriječi od pogleda na

unakaŽeno bratovo truplo. Kad ču Safijja od sina što mu je naredio Resulullah s.a.w.s., reče:

“Zbog čega? Saznala sam da su ga unakazili, ali to je radi Allaha. Strpićemo se i nagradi

se od Allaha nadati.” Kad ču Allahov Poslanik s.a.w.s. od Zubejra što mu mati kaŽe, reče mu

da joj dopusti vidjeti bratovo tijelo, a ona zadovi od Allaha za svog brata oprosta.

Kad ču Resulullah s.a.w.s. što se zbi sa Jehudijom u utvrdi, nasmija se toliko da mu se

očnjaci ukazaše, i dodijeli Safijji dio ratnog plijena kojeg dobiše muškarci.

Kad krenuše muslimani na utvrđene Jehude u Hajberu, krenu i Safijja. Pred borbu

izazva Jehudija po imenu Merhab ko mu smije izaći na mejdan, pa izađe Zubejr. Safijja

reče Allahovom Poslaniku s.a.w.s.Halida, kći Esvedova

Halidin otac El-Esved bio je bratić Poslanikove majke Amine.

Jednom nađe Resulullah s.a.w.s. kod Aiše nepoznatu Ženu kako klanja, pa upita Aišu o

kome se radi. “Tvoja rodica s majčine strane, Halida bintul-Esved”, odgovori Aiša.

“Slava je Allahu Koji izvodi Žive iz mrtvog”, na to će Resulullah.

Halidin je otac, naime, ostao nevjernikom. Po primanju Islama, Halida učini

HidŽru u Medinu, gdje je učinila prisegu Resulullahu s.a.w.s.. Bila je izuzetne ljepote, a

oŽenio je Abdullah ibnul-Erkam.

Definicija Fikha i podjela njegovih propisa

Definicija Fikha i podjela njegovih propisa

Fikh je nauka koja proučava islamsko zakonodavstvo, proizašlo iz Objave koja jedostavljena posljednjem Allahovom Poslaniku Muhammedu. Ta nauka ocjenjuje sve postupke punoljetnih ljudi sa šerijatskog gledišta i određuje da li se neko djelo, po vjerskim propisima, mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno iliru‘no raditi. (520)

Fikhski propisi dijele se na:

1.fard - to je ono što je Allah strogo i jasno naredio, i za čije se izvršenje zaslužuje nagrada, a za neizvršenje kazna. Fard se dijeli na:

a) fardi - ajn - to su strogo naređene radnje svakom šerijatski punoljetnom muslimanu imuslimanki lično, kao što je npr. pet dnevnih namaza;

b) fardi - kifaje - jesu radnje koje su obavezni izvršavati neki među muslimanima, i ako jedan broj obaveznika tu dužnost izvrši, sa drugih je skinuta odgovornost. Ali ako to niko ne izvrši, svi će biti grješni. Primjer za fardi kifaje jeste dženaza - namaz;

2.vadžib su radnje koje je Allah, Dželleša`nuhu, naredio da se čine, ali manje strogom ili manjejasnom naredbom nego što je farz, za čije se izvršenje zaslu‘uje nagrada, a za neizvršenjekazna; kao što je sadekatul - fitr; (521)

3.sunnet ili mendub su djela koja je Resulullah radio i preporučivao da se rade i za čijese izvršenje zaslužuje nagrada, a za izostavljanje nema kazne (522), osim kad se u cijelosti svjesno zanemari. Sunneta imamo dvije vrste:

a) muekkede (pritvrđeni) - a to su djela koja je Poslanik redovno radio, te bismo zbog toga i mi trebali da ih radimo; kao što je sabahski, podnevski akšamski i jacijski sunnet poslije farza te podnevski prije farza;

b) gajru muekkede (nepritvrđeni) - a to su djela koja je Poslanik ponekad izostavljao, kao što je ikindijski sunnet; (523)

4.mubah su djela koja nisu ni naređena ni zabranjena i čijim se radom ne zaslužuju nagrada niti kazna; kao što je jelo, piće, hodanje itd. Međutim, ako se ovakva dijela čine sa lijepim nijjetom, zaslužit će se nagrada. Naprimjer, ako čovjek hoda sa nijjetom da ide u džamiju, onda će imati nagradu za svaki učinjeni korak, a ako se uputio na mjesta gdje će činiti grijehe, to hodanje postaje zabranjenim;

5.mekruh su radnje koje je pokuđeno činiti. Dijeli se na dvije vrste:

a) mekruh tahrimen - a to je ono što je zabranjeno raditi i čiji počinitelj zaslužuje kaznu, ali njegova zabrana nije jasna kao kod harama; kao što je slučaj sa prosidbom djevojke koja je već zaručena;

b) mekruh tenzihen - jeste ono što je ru‘no i pokuđeno raditi, i čija radnja se ne kažnjava, kao npr: jedenje lijevom rukom; (524)

6.haram su djela koja je Allah, Dželleša`nuhu, strogo zabranio, i čiji počinitelj zaslužuje kaznu. Tuspada zinaluk (blud), pijenje alkohola, kockanje, laž, potvora, ubistvo, itd.