Komentar riječi: 'Pa kada bi sva stvorenja htjela dati neku korist, koju ti Allah nije odredio, pribave – ne bi bili to u stanju. I kada bi htjeli da ti neku štetu, koju ti Allah nije odredio, nanesu – ne bi bili u stanju.'
Što znači, da je sve ono što roba na dunjaluku pogodi od nedaća ili pak pomiluje od koristi, sve mu je to određeno. Nije moguće da ga zadesi bilo što od onoga što mu nije zapisano, to mu nisu u stanju pribaviti, ma koliko se trudili, svi ljudi kada bi se sastali. Na ovo navedeno značenje u hadisu ukazuju i Allahove Riječi: „Reci, dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi.“(et Tewbe, 51)
Kao i Njegove Riječi: „Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi.“ (el Hadid, 22)
A i ajet: „Reci: „I da ste u kućama svojim bili opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli.“ (Ali Imran, 154)
Imam Ahmed bilježi hadis kojeg prenosi Ebu Derda radija Allahu anhu, u kojem Vjerovjesnik salAllahu alejhi we sellem, veli: „Svaka stvar ima svoju suštinu (hakika), a rob neće postići suštinu imana sve dok ne bude znao, da ga nije moglo zaobići ono što ga je pogodilo, niti ga je moglo pogoditi ono što mu nije propisano“
Znaj, da se cjelokupni Vjerovjesnikov salAllahu alejhi we sellem savjet Ibn Abbasu radija Allahu anhu, temelji na ovom principu. Sve što je rečeno prije i poslije ovoga, grana se sa ovog stabla.
Pa kada rob zna da ga nije moglo zadesiti od dobra, zla, koristi ili štete, osim samo ono što mu je Allah odredio, i da sva stvorenja, makar se međusobno i potpomogla, nisu u stanju promijeniti određenje, i nisu u mogućnosti van određenog nikakvu korist pribaviti, robu je tada sasvim jasno da je jedino Uzvišeni Allah.
Ed Darr – Onaj Koji štetu spušta
En Nafi – Onaj Koji korist pribavlja
El Muti – Onaj Koji daje
El Mani – Onaj Koji uskraćuje
Pa kad rob to sve zna, onda ga to obavezuje da vjeruje samo u Allaha, da jedino od Njega pomoć traži, da samo od Njega moli, da se samo Njemu povinuje, i da samo Njega skrušeno priziva. Kao i da samo Njemu ibadet čini i da se samo Njemu pokorava, jer se Obožavanom usmjerava zato što jedino On može korist pribaviti i štetu otkloniti.
Zbog toga Uzvišeni Allah prekorava one koji se klanjaju onima koji ne mogu nikakvu korist pribaviti, niti mogu nikakvu štetu odagnati, niti obožavateljima mogu išta značiti.
<Zato se oni, koji nisu u svojim srcima suštinu imana postigli, pokoravaju stvorenjima prije nego li Stvoritelju, nadajući se da će im to korist donijeti ili štetu otkloniti.
Međutim onaj ko je suštinu imana postigao, zna da je korist, šteta, davanje i uskraćivanje, jedino od Allaha, pa jedino Njemu ibadet čini i Njemu daji prednost u pokornosti nad svim stvorenjima. Takav rob jedino od Njega Uzvišenog pomoć traži i jedino se Njemu dovom obraća.
Ovaj veliki i sveobuhvatni savjet sve ove važne principe sadržava. Pa, čuvanje Uzvišenog Allaha, tj. čuvanje Njegovih granica i vođenje računa o dužnostima prema Njemu je suština (hakik) ibadeta. Ovim je otpočet ovaj veličanstveno savjet, čime Allah garantuje čuvanje Svoga roba, što je opet, krajnji cilj roba kod svog Gospodara, i vrhunac onoga što od Njega traži.
Potom, znanje za Allaha u izobilju, što rezultira Allahovim znanjem za Svog roba u teškoći i oskudici, je ukaz na potpunost Allahovog čuvanja roba.
Pošto su ljudi u stanjima oskudice i teškoće primorani na nekoga ko ih poznaje i ko ih može uveseliti, spomenuto je ovo međusobno poznavanje iz tog razloga. U stanjima teškoća i nedaća i mnogobošci se jedino Allahu dovom obraćaju, samo od Njega mole i traže, jer znaju da mimo Njega Uzvišenog niko nedaću otkloniti ne može. Mnogobošci se međutim, nakon otklanjanja poteškoće vraćaju mnogoboštvu (širk), kao što to Uzvišeni navodi na mnogim mjestima u Svojoj Knjizi, prekoravajući ih zbog toga.
Iz tog razloga Vjerovjesnik salAllahu alejhi we sellem naređuje u ovom savjetu da se suprotno mnogobošcima postupa, da se zna za Allaha i u stanju izobilja i dobrote, da se bude iskren u svojoj vjeri, pokornosti i približavanju Njemu, što će garantirati Njegovu pomoć u nedaći i njeno otklanjanje.
Potom se u ovom blagoslovljenom savjetu spominje da se molbe upućuju samo Allahu i da se samo od Njega pomoć traži, što obuhvata i stanje nedaće i stanje izobilja, da bi potom došao ovaj univerzalni princip na kome se grade svi ostali vrhunski ciljevi.
Taj univerzalni princip je upravo znanje da se korist, šteta, davanje i uskraćivanje vezuju jedino za Allaha, da roba od toga ne može ništa zadesiti osim onoliko koliko mu je Allah odredio, da su sva stvorenja nemoćna pribaviti korist ili otkloniti štetu, osim u granicama određenim u Knjizi.
Realizacija ovog principa zahtijeva presijecanje vezanosti za stvorenja, traženja od njih, nadanja u njihovo pibavljanje koristi ili otklanjanje štete, strah od njihove opasnosti ili dobijanja njihove pomoći.
Ovo također zahtijeva pokornost i ibadet samo Allahu, da pokornost prema Njemu bude ispred svega ostalog, da se čuva Allahove srdžbe, makar zbog toga izazvao srdžbu svih stvorenja. U merfu-hadisu koji prenosi Ebu Seid stoji: „Od slabosti jekina (ubjeđenja) je da ljude činiš zadovoljnim tako što ćepš ljutiti Allaha, da im se zahvaljuješ na Allahovoj obskrbi, da ih koriš zbog onoga što ti Allah nije dao. Allahovu nafaku ne može naći pohlepni, niti je može odbiti onaj koji nije pohlepan.“
Kako je divno neko rekao:
Kamo sreće da osjećaš slast u gorkom životu,
Da si zadovoljan, a ljudi srditi,
Kamo sreće da je između tebe i Allaha predio životni
A između tebe i svijeta pustoš
Ako ti je ljubav iskrena sve je onda lahko
Sve što je na zemlji prašina je
Pa onome kome je jasno da je svako stvorenje na Zemlji prašina, kako može dati prednost u pokornosti nečemu što je stvoreno nad pokornosti Gospodara svoga?! Kako može tražiti zadovoljstvo praha time što će srditi Vladara, Darovatelja?!
Ovo je doista jako čudno!!!
Kur'an upućuje na ovaj princip, tj, da jedino Allah daje i uskraćuje, na mnogo mjesta kao što su:
„Milost koju Allah podari ljudima niko ne može uskratiti, a ono što On uskrati, niko ne može poslije Njega dati“ (Fatir, 2)
„Ako ti Allah da kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.“ (Junus, 107)
„Mislite li vi da bi oni kojima se pored Allaha klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli zadržat Milost Njegovu, ako On hoće da mi je podari? Reci: 'Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdaju“ (ez Zumer, 38)
Kao i Njegove Riječi u vezi Nuha alejhi Selama koji je rekao svome narodu: „O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a ja se stalno uzdam u Allaha – onda se zajedno sa božanstvima svojim odlučite, i to ne krijte, zatim to nadamnom izvršite i ne odgađajte!“ (Junus, 71)
A njegov Poslanik Hud alejhi Selam je rekao: „Ja pozivam Allaha za svjedoka, - reče on - a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s'tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega, i zato svi zajedno, protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga u vašega Gospodara! Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj, zaista postupa pravedno.“ (Hud, 54-56)
Neko je rekao:
Ono što Allah propisa, doći će mi sigurno,
Ko te može opreznošću otkloniti sudbino?!
I od samih nas, Allah preći nam je
Robovi smo onoga što kader određuje!
Nekakav čovjek se požalio Fudajlu na svoje siromaštvo, pa mu je Fudajl rekao: „Zar nekoga drugoga, pored Allaha, želiš da sudbinu ti određuje?“
Iz knjige: Poslanikov savjet Ibn Abbasu
Autor: Ibn Redžeb el Hanbeli
Нема коментара:
Постави коментар